Uhvatiš li se ponekad u mislima: „Kako je uopće došlo do toga da ja moram misliti na sve?” Ti znaš kada je tjelesni, da sutra treba predat lektiru, gdje je dijete ostavilo pernicu i kada treba početi učiti. Ujutro pratiš koliko još imate vremena prije polaska, a navečer provjeravaš je li sve spremno za sutra. Podsjetiš ga jednom, pa drugi put, pa još jednom jer vidiš da se ništa ne događa. I na kraju se ponekad pitaš kako je moguće da dijete ima toliko obveza, a ti si ta koja većinu njih mora držati u glavi.

A najčešće nisi ni primijetila kada si preuzela toliko toga. Vjerujem da ni ti, kao ni ja, nisi jednog jutra odlučila: „E, od danas ja preuzimam sve!” Jednostavno si uskočila kad je dijete nešto zaboravilo, pomogla kad nije znalo što treba napraviti i podsjetila ga kad si vidjela da vrijeme prolazi. S vremenom je takvih situacija bilo sve više, a ti si, pokušavajući olakšati svakodnevicu, počela voditi računa o sve većem dijelu njegovih obveza. Možda ti je u početku to bilo sasvim prirodno jer je dijete bilo manje i trebalo je puno pomoći, ali sada primjećuješ da se vaše navike nisu mijenjale onoliko koliko je ono raslo.

Možda si već pokušavala nešto promijeniti. Odlučila si da ga više nećeš toliko podsjećati, ali onda je nešto zaboravilo, zakasnilo ili nije napravilo ono što je trebalo. Na kraju si ponovno uskočila jer ti se činilo da drukčije jednostavno ne ide. I tako se lako dogodi da dijete raste, obveze postaju sve veće, a ti i dalje imaš osjećaj da bez tebe ništa ne funkcionira.

Kako onda pomoći djetetu da postupno preuzme više odgovornosti, a da ga pritom ne ostavimo bez podrške koja mu još treba?

Između „Pusti, ja ću” i „Dovoljno si velik, snađi se sam”

Mislim da se mnoge mame u jednom trenutku nađu između dvije krajnosti. S jedne strane je ono: „Pusti, ja ću. Brže mi je.” Ako ti spremiš torbu, znaš da ništa neće nedostajati. Ako provjeriš zadaću, mirnija si. Ako još jednom podsjetiš dijete da požuri, možda ćete ipak stići na vrijeme. I potpuno razumijem zašto to ponekad napraviš, posebno kada iza sebe imaš naporan dan, a pred tobom su večera, kupanje, spremanje za sutra i još tko zna koliko stvari koje treba obaviti.

Ali onda dođe trenutak kada pomisliš: „Pa ne mogu ja ovo raditi zauvijek. Dovoljno je velik, mora početi sam!” Odlučiš se povući i prepustiti mu odgovornost. Međutim, dijete nešto zaboravi, ne napravi dogovoreno, možda stigne i poruka iz škole, a ti na kraju ponovno preuzmeš sve jer se čini da stvari bez tebe ne funkcioniraju. I tako se mjesecima možemo izmjenjivati između toga da radimo gotovo sve umjesto djeteta i pokušaja da ga odjednom prepustimo samome sebi.

A između te dvije krajnosti postoji puno prostora u kojem se zapravo razvija samostalnost. Da bismo pronašle taj prostor, trebamo malo bolje upoznati mogućnosti svojeg djeteta. Što ono već može napraviti samostalno? Što može uz malo pomoći? Koje vještine još razvija, a u čemu se možda jednostavno naviklo oslanjati na tebe? To nije uvijek lako razlikovati, posebno kada dijete ima teškoće s pažnjom i izvršnim funkcijama.

Izvršne funkcije pomažu nam pamtiti što trebamo napraviti, planirati, organizirati se, započeti zadatak i pratiti jesmo li ga dovršili. Kada dijete ima teškoće u tim područjima, vrlo se lako dogodi da ti preuzmeš velik dio toga. Ti pamtiš, ti planiraš, ti pokrećeš, ti pratiš i na kraju provjeravaš je li sve napravljeno. Dijete se tako sve više oslanja na tvoje podsjetnike, a ti imaš sve više toga o čemu moraš misliti.

Ako se kod vas to posebno vidi kroz stalno ponavljanje istih uputa, možda će ti pomoći i tekst Zašto djetetu sve moram ponavljati deset puta?

Zašto nam je ponekad teško prepustiti odgovornost?

Htjela bih se ovdje malo zadržati na nama mamama jer mislim da je i to važan dio ove priče. Kada stalno podsjećamo dijete ili radimo nešto umjesto njega, ne činimo to uvijek samo zato što mislimo da ono drukčije ne može. Ponekad nam je jednostavno lakše kada znamo da je sve napravljeno i da neće biti dodatnih problema. Možda ti je neugodno zamisliti da dijete ponovno dođe u školu bez nečega što je trebalo ponijeti. Možda se pitaš što će učiteljica misliti i hoće li zaključiti da kod kuće nitko ne vodi računa o njegovim obvezama.

Možda ti teško padaju nered, nedovršene stvari ili osjećaj da nešto nije pod kontrolom. A možda već unaprijed znaš koliko će biti natezanja ako dijete nešto zaboravi, pa ti je jednostavnije spriječiti cijelu situaciju. Ili si samo umorna. Nakon dugog dana stvarno nemaš snage ponovno objašnjavati kako se sprema torba, kada bi dijete to već trebalo znati. Lakše ti je uzeti torbu i sama ubaciti ono što nedostaje.

Ipak, vrijedi se zapitati što dijete iz takvih situacija uči. Ako uvijek uskočimo prije nego što dobije priliku pokušati, možda ćemo riješiti trenutačni problem, ali ono neće imati mnogo prilika razvijati vještinu koja mu nedostaje. Tu ponekad trebamo prepoznati i vlastitu potrebu da sve bude napravljeno na vrijeme i onako kako smo zamislile.

Mislim da je roditeljstvo jedna od velikih prilika da bolje upoznamo i sebe. Dok učimo prepoznavati što je djetetu potrebno, otkrivamo i koliko je nama ponekad teško ne uskočiti. Možda ćemo primijetiti da nas djetetove pogreške uznemiruju više nego što bismo željele ili da nam je teško gledati ga kako nešto radi sporije. A upravo tada možemo početi mijenjati svoju reakciju i ostavljati mu malo više prostora za pokušaj.

Samostalnost se ne razvija bez podrške

Kada dijete počne preuzimati nešto o čemu si do sada uglavnom ti vodila računa, očekuj da neće odmah sve funkcionirati. Možda će nekoliko dana uredno spremati torbu, a onda ponovno nešto zaboraviti. Možda će se jedan tjedan samo sjetiti svojih obveza, a sljedeći će izgledati kao da se ništa nije promijenilo. I vrlo je moguće da ćeš u takvim trenucima pomisliti: „Bilo je puno lakše dok sam ja to radila.”

Ali ako si godinama bila osoba koja dijete podsjeća na gotovo svaku obvezu, nije dovoljno jednog ponedjeljka reći: „Od sada je to tvoja odgovornost.” Dijete koje još ne zna samostalno pratiti svoje obveze neće tu vještinu razviti samo zato što smo mu prestali pomagati. Treba mu pokazati kako može voditi računa o onome što se od njega očekuje, dati mu priliku da pokušava i prilagođavati pomoć prema tome koliko već može samo.

Možda mu treba jednostavan popis stvari koje idu u torbu, jedno stalno mjesto za školski pribor ili dogovoreno vrijeme za večernje spremanje. Možda će mu koristiti vizualni raspored koji može pogledati bez tvojeg podsjećanja. Takvi mali oslonci mogu mu pomoći da ne mora sve držati u glavi i da postupno počne samostalnije pratiti svoje obveze.

Pritom bih bila oprezna s gomilanjem planera, aplikacija i tablica. Ponekad u želji da djetetu pomognemo napravimo toliko složen sustav da ga na kraju opet moramo mi održavati. Ti podsjećaš dijete da pogleda planer, ti provjeravaš je li sve označilo i ti vodiš računa o tome koristi li ga uopće. Zato je često bolje početi s nečim jednostavnim što dijete može razumjeti, koristiti i postupno preuzimati.

Od čega početi i što kada dijete zaboravi?

Predložila bih ti da za početak odabereš jednu malu obvezu koja se redovito ponavlja. Ne mora to biti nešto posebno važno, a svakako ne nešto što bi moglo ugroziti djetetovu sigurnost ili imati ozbiljne posljedice ako pogriješi. Možete, primjerice, početi s večernjim spremanjem školske torbe. Odvojite malo vremena i zajedno pogledajte što je sve potrebno napraviti. Dogovorite gdje će stajati raspored sati, kako će dijete provjeravati što mu treba i u koje će vrijeme pripremati stvari za sutra.

Možeš mu reći: „Željela bih da polako počneš sam voditi računa o svojoj torbi. Ne očekujem da ćeš se odmah svega sjetiti i sigurno će se dogoditi da nešto zaboraviš. Zato ćemo zajedno smisliti kako možeš provjeriti što ti treba, a onda ćeš pokušati sam. Ako negdje zapneš, pomoći ću ti.”

Prvih dana možda ćete zajedno prolaziti popis stvari koje treba pripremiti, a zatim mu možeš prepustiti da ga samo provjerava. Umjesto da govoriš: „Jesi stavio matematiku, hrvatski, pernicu i bocu?”, možeš ga pitati: „Jesi pogledao raspored za sutra?” Tako ga podsjećaš da koristi dogovoreni način provjere, umjesto da svaki put ti moraš misliti na sve.

A što kada ipak nešto zaboravi? Vjerojatno će ti prva misao biti: „Eto, zato ga ja stalno moram podsjećati!” I možda ćeš poželjeti ponovno preuzeti cijelu stvar jer ti se čini da još nije spremno. Ali jedna pogreška ne znači da dijete ništa nije naučilo, baš kao što ni nekoliko uspješnih dana ne znači da mu podrška više nije potrebna.

Ako posljedica nije opasna ili nerazmjerno velika, ponekad možemo dopustiti da dijete doživi prirodnu posljedicu svojeg zaboravljanja. Kasnije, kada se situacija smiri, možeš ga pitati: „Što se dogodilo? Jesi li pogledao raspored? Što bi ti sljedeći put moglo pomoći?” Možda će odmah znati odgovor, a možda će samo slegnuti ramenima. Tada mu možeš pomoći razmišljati i ponuditi dvije mogućnosti, ali pokušaj ne preuzeti odmah cijelo rješenje.

Važno je i kako razgovaramo o tim pogreškama. Ako svaki propust dočekamo riječima „Opet si zaboravio!” ili „Nikad se na tebe ne mogu osloniti”, dijete će možda više razmišljati o našem nezadovoljstvu nego o tome što bi sljedeći put moglo napraviti drukčije. Možemo jasno reći da očekujemo da izvršava svoje obveze, ali ga pritom voditi prema tome da razumije što se dogodilo i kako može popraviti situaciju.

Ako primjećuješ da tvoje dijete često zna što treba napraviti, ali se negdje između dogovora i izvršavanja sve raspadne, možda će ti pomoći i tekst Zašto dijete zna što treba, ali ipak ne napravi?

Kako prepoznati kada pomažeš, a kada preuzimaš?

Ne postoji jednostavno pravilo koje kaže koliko pomoći dijete treba u određenoj dobi jer djeca iste dobi mogu imati vrlo različite sposobnosti organizacije, planiranja i samostalnog izvršavanja obveza. Zato je važno promatrati vlastito dijete i upoznavati njegove stvarne mogućnosti. Ono što jedno dijete u desetoj godini radi bez teškoća, drugome će možda još neko vrijeme predstavljati velik izazov. Posebno je to važno kod djece s ADHD-om, kojoj neke izvršne funkcije mogu predstavljati teškoću i kada dobro razumiju što se od njih očekuje.

Kada nisi sigurna koliko pomoći pružiti, pokušaj se zapitati radiš li nešto što dijete još ne zna ili ne može samo ili si preuzela dio zadatka koji bi ono već moglo pokušati napraviti. Primjerice, ako mu svaku večer govoriš: „Uzmi matematiku, hrvatski, pernicu i bocu”, ti si već razmislila o svemu što mu treba. Dijete samo slijedi tvoje upute. Ali ako ga pitaš: „Pogledaj sutrašnji raspored. Što ti treba?”, dala si mu priliku da samo poveže informacije i donese odluku.

Naravno, ako se dijete još ne snalazi s rasporedom sati, neće mu biti dovoljno samo reći da ga pogleda. Možda ćete najprije trebati zajedno proći kako se raspored čita, gdje pišu predmeti i kako prema njima može pripremiti stvari. Sljedeći put možeš mu pomoći pitanjima, a kasnije će možda biti dovoljno samo provjeriti je li se snašlo.

Ponekad ćeš morati malo usporiti i dopustiti mu da samo dođe do odgovora, čak i kada ga ti već znaš. Možda će mu trebati više vremena ili će ponovno nešto zaboraviti. Ali svaki put kada samo napravi dio tog razmišljanja, dobiva priliku vježbati vještinu koju želimo razviti. Važno je da pritom zna kako od njega očekuješ da pokušava, ali i da ti se uvijek može obratiti za pomoć.

A odnos koji gradiš s djetetom važan je upravo u takvim trenucima. Želimo da nam može reći kada mu nešto nije jasno, kada se ne snalazi ili kada je pogriješilo. Da zna kako ga zbog pogreške nećemo poniziti, ali ni odustati od toga da ga učimo odgovornosti. Ponekad ćeš mu trebati više pomoći, a ponekad ćeš se morati malo povući. U tome i jest umijeće roditeljstva — upoznavati svoje dijete i učiti prepoznavati što mu u određenom trenutku stvarno treba.

Možda si se tijekom čitanja već sjetila neke obveze koju tvoje dijete dugo prepušta tebi. Za početak odaberi jednu stvar koju bi, uz tvoju pomoć, moglo početi samostalnije obavljati. Dogovorite što će dijete pokušati preuzeti, pokaži mu kako i daj mu priliku da vježba. Promatraj gdje mu ide dobro, a gdje još zapinje.

A sljedeći put kada se uhvatiš kako ponovno podsjećaš, organiziraš ili provjeravaš nešto umjesto njega, pokušaj se zapitati:

„Što od ovoga moje dijete već može pokušati samo i kako mu mogu pomoći da to nauči?”

Možda ćeš upravo tako, jednu po jednu, početi prepuštati obveze koje već dugo nosiš ti.

Ako tvoje dijete uz organizaciju često ima teškoća i s procjenom vremena, pa se na kraju sve radi u žurbi, možda će ti pomoći i tekst Zašto sve mora biti u zadnji čas?

A ako osjećaš da već dugo pokušavaš pronaći ravnotežu između pomaganja i prepuštanja odgovornosti, upravo takvim svakodnevnim situacijama bavimo se u programu Drž’ se, mama, nisi sama!

U programu zajedno promišljamo konkretne izazove, učimo prepoznati koje vještine dijete treba razvijati i tražimo načine kako mu pomoći da postupno preuzima više odgovornosti, uz podršku koja odgovara njegovim mogućnostima.