Ako imaš više djece, možda ti je posebno teško razumjeti zašto ono što jednom djetetu ide gotovo samo od sebe, drugome predstavlja toliku teškoću. Jednom kažeš da se spremi za školu i ono se nekako spremi. Naravno, nije svaki dan sve savršeno, treba ga povremeno podsjetiti, ali s vremenom je naučilo što sve treba napraviti. Zna gdje mu je torba, sjeti se oprati zube, obuče se i nekako poveže sve te male korake u jednu cjelinu.

A s drugim djetetom kao da svaki dan počinjete ispočetka. Ono zna jutarnju rutinu, može ti čak objasniti sve što treba napraviti, ali ti ga ipak moraš podsjećati na gotovo svaki korak. Zna da zadaću treba zapisati, da prljava odjeća ide u košaru i da stvari za trening treba pripremiti prije polaska. Sve to zna, a opet se dogodi da ništa nije napravljeno dok ga nekoliko puta ne podsjetiš.

I sasvim mi je razumljivo da se u nekom trenutku zapitaš: „Pa kako je moguće da zna što treba napraviti, a opet to ne napravi?” Posebno kada vidiš da brat ili sestra iste stvari već dugo rade samostalno. Lako je tada pomisliti da bi i ovo dijete moglo, samo kada bi se više potrudilo.

Ali upravo nas djeca koja imaju teškoće s pažnjom, planiranjem, organizacijom i drugim izvršnim funkcijama mogu naučiti nešto što nam u roditeljstvu nije uvijek očito.

Znati što treba napraviti i uspjeti to napraviti onda kada treba nisu ista stvar.

Zašto znanje nije uvijek dovoljno?

Puno toga djeca nauče gotovo usput. Gledaju nas, pokušavaju, ponavljaju i s vremenom povežu pojedine korake. Zato često ni ne razmišljamo koliko je različitih vještina potrebno da bi dijete ujutro samostalno ustalo, obuklo se, opralo zube, pripremilo torbu i bilo spremno za polazak. Nama sve to izgleda kao jedna jednostavna rutina, a zapravo se sastoji od mnogo malih zadataka koje treba zapamtiti, organizirati i napraviti određenim redoslijedom.

Tu nam razumijevanje izvršnih funkcija može puno pomoći. To su vještine koje nam omogućuju da svoje znanje primijenimo u svakodnevnom životu. Pomažu nam zadržati informacije u glavi, planirati korake, započeti zadatak, usmjeravati pažnju, zaustaviti ono što trenutno radimo i provjeriti jesmo li nešto dovršili. Djeca s ADHD-om često imaju teškoće upravo u tim područjima, ali izvršne funkcije razvijaju se kod sve djece i nisu kod svakoga jednako razvijene.

Zato dijete može sasvim iskreno znati da nakon škole treba izvaditi kutiju za užinu iz torbe, a ipak je nekoliko dana zaredom ostaviti unutra. Može znati da sutra piše test, a nikako da započne učiti. Može razumjeti dogovor da nakon igranja treba otići pod tuš, ali mu je teško prekinuti aktivnost u kojoj uživa. Ili ti može objasniti kako treba pospremiti sobu, a onda stati usred nje i ne znati odakle krenuti.

Možda te posebno zbunjuje što će isto dijete ponekad sve to napraviti bez problema. Jedan dan samo se sjeti pripremiti torbu, a drugi dan izgleda kao da to nikada nije radilo. I onda mu kažeš: „Eto, vidiš da možeš kad hoćeš!” Ali kod teškoća izvršnih funkcija sposobnost da dijete nešto napravi može znatno varirati ovisno o umoru, zainteresiranosti, emocionalnom stanju, zahtjevnosti zadatka i drugim okolnostima.

Ako malo razmisliš, nešto slično poznajemo i iz vlastitog života. Znamo da bismo trebale ranije leći, redovito vježbati ili riješiti posao koji već danima odgađamo. Znamo što treba napraviti, ali to ne znači da nam uvijek jednako lako polazi za rukom. Kod djeteta čije su izvršne funkcije još u razvoju, osobito ako u tom području ima izraženije teškoće, put od znanja do izvršavanja zadatka može biti još zahtjevniji.

Što se događa kada pomislimo da dijete jednostavno neće?

Mislim da nas u takvim situacijama često ne uznemiri samo činjenica da dijete nešto nije napravilo. Pogađa nas ono što iz njegova ponašanja zaključimo. Možda pomisliš: „Koliko se ja trudim oko njega, a njega nije briga.” Ili: „Sve mu omogućimo, a ne može napraviti jednu stvar.” Ponekad se javi i osjećaj da nas dijete ne poštuje jer uporno ne izvršava ono što smo se dogovorili.

Kada tako protumačimo situaciju, naša reakcija često postane puno snažnija. Više ne razgovaramo samo o tenisicama koje nisu spremljene ili zadaći koja nije započeta. U nama se možda pojavio osjećaj da dijete ne cijeni naš trud, ne sluša nas ili mu jednostavno nije dovoljno stalo. A taj zaključak ne mora biti točan.

Dijete koje kaže: „Znam, mama”, a ipak ne napravi dogovoreno, ne mora nam lagati niti nas namjerno ignorirati. Moguće je da zaista zna što treba napraviti, ali još nema dovoljno razvijene vještine da bi to u određenom trenutku moglo samostalno provesti. Zato nam može pomoći da, prije nego što reagiramo, pokušamo otkriti gdje je zapravo zapelo.

Recimo da tvoje dijete zna da nakon ručka treba sjesti za zadaću. Je li problem u tome što se ne sjeti kada treba početi? Je li mu teško prekinuti igru? Dođe li do stola, ali ne zna koji zadatak prvi otvoriti? Ili započne, pa odustane čim naiđe na nešto teško? Izvana sve te situacije mogu izgledati jednako jer zadaća nije napravljena, ali dijete u svakoj od njih možda treba drukčiju pomoć.

Ako teško započinje, stalno ponavljanje „Kreni već jednom!” neće ga nužno naučiti kako se pokrenuti. Ako teško pamti nekoliko koraka odjednom, još jedno dugo objašnjenje može mu samo dodatno otežati zadatak. A ako se teško odvaja od zanimljive aktivnosti, treba mu pomoći naučiti kako napraviti taj prijelaz.

Kada prepoznamo gdje dijete zapinje, lakše možemo odlučiti koju ga vještinu trebamo poučavati.

Kako mu pomoći da ono što zna počne i primjenjivati?

Za početak pokušaj prepoznati koji dio zadatka dijete već može napraviti samostalno. Ako zna riješiti zadaću, ali mu je teško započeti, možda mu pomoć treba samo na početku. Ne moraš zato sjediti uz njega cijelo vrijeme. Možete zajedno pogledati što treba napraviti, odabrati prvi zadatak, a zatim mu dati priliku da nastavi samo.

Ako zna pospremiti stvari, ali ga preplavi pogled na cijelu sobu, možda mu treba pomoć da zadatak podijeli na manje korake. Umjesto da mu govoriš što sve mora pospremiti, pitaj ga: „Od čega bi mogao krenuti?” Ako ne zna, ponudi mu dvije mogućnosti. S vremenom ćeš ga možda moći samo podsjetiti da razmisli što je prvo, a zatim mu prepustiti da sam odluči.

Slično je i kada dijete stalno nešto zaboravlja pri izlasku iz kuće. Umjesto da svaki put izgovoriš cijeli popis stvari koje treba ponijeti, možeš ga pitati: „Pogledaj kamo danas ideš. Što će ti sve trebati?” Ako mu je teško samostalno zapamtiti sve potrebno, zajedno napravite jednostavan popis koji može provjeravati. Tako postupno uči koristiti način organizacije koji mu pomaže, umjesto da se uvijek oslanja na tvoje podsjetnike.

Naravno, to ne znači da ćeš samo postavljati pitanja i očekivati da dijete sve samo otkrije. Ponekad ćeš mu trebati pokazati kako se nešto radi, zajedno s njim proći korake ili mu dati konkretnu uputu. Osobito je to važno kod djece koja imaju izraženije teškoće izvršnih funkcija. Ali kako dijete bude napredovalo, pokušaj prepoznati što mu možeš postupno prepustiti.

Tu je važno razlikovati pomoć od preuzimanja. Kada umjesto djeteta stalno planiramo, organiziramo, podsjećamo i provjeravamo, ono može uspješno završiti zadatak, ali ne mora pritom razvijati vještine koje će mu pomoći da sljedeći put bude samostalnije. Zato nastojimo pružiti onoliko pomoći koliko mu stvarno treba, a zatim mu dati priliku da samo napravi ono što već može.

Ako primjećuješ da tvoje dijete najviše zapinje upravo na početku zadatka, možda će ti pomoći i tekst Zašto dijete stalno odgađa? Ponekad je najteže upravo početi.

A što ako dijete jednostavno ne želi napraviti dogovoreno?

Važno mi je da pritom ne odemo u drugu krajnost i počnemo svako neizvršavanje obveze objašnjavati teškoćama izvršnih funkcija. Djeca ponekad jednostavno ne žele nešto napraviti. Nekad pokušavaju izbjeći neugodnu obvezu, odabrati ono što im je zanimljivije ili provjeriti hoćemo li ostati dosljedni dogovoru. I tada im trebaju roditelji koji će jasno reći što očekuju i pomoći im učiti odgovornost.

Zamisli dvije situacije. Kažeš djetetu da nakon večere odnese svoj tanjur u kuhinju, a ono odgovori: „Neću, odnesi ga ti.” Ako je zadatak poznat, dijete ga može napraviti i razumije što se od njega očekuje, možda će mu trebati jasna granica i tvoja dosljednost. Možeš mirno reći: „Znam da ti se sada ne da, ali dogovor je da svatko odnese svoj tanjur. Očekujem da to napraviš.”

S druge strane, možda kažeš djetetu da pripremi sve za sutrašnju školu. Ono pristane, ode u sobu, počne tražiti knjigu, usput pronađe nešto zanimljivo, zatim se sjeti pernice i dvadeset minuta kasnije torba je još uvijek prazna. U toj situaciji možda nije problem u tome što ne želi izvršiti obvezu, nego što se teško organizira, zadržava pažnju i prati sve potrebne korake.

Zato nemoj pokušavati donijeti zaključak samo na temelju jedne situacije. Promatraj kada se teškoća pojavljuje, što joj prethodi i što djetetu pomaže. Ako primjećuješ da mnogo bolje funkcionira kada zadatak ima jasne korake ili kada koristi vizualni podsjetnik, to ti može pokazati kakva mu je podrška potrebna.

I u jednom i u drugom slučaju cilj ostaje isti. Želimo dijete koje će učiti izvršavati svoje obveze, poštovati dogovore i preuzimati odgovornost za svoje postupke. Ako ima ADHD ili druge teškoće, tome ćemo ga možda trebati poučavati drukčije, uz više strukture i ponavljanja. Ali nećemo zato odustati od vrijednosti koje mu želimo prenijeti.

Ne moraš svaku situaciju riješiti istog trenutka

Postoji još nešto što bih voljela da imaš na umu. Kada dijete ponovno ne napravi ono što ste se dogovorili, možda ćeš osjetiti potrebu da odmah reagiraš, objasniš mu zašto to nije dobro ili odrediš posljedicu. Posebno ako se ista situacija ponavlja danima i već si umorna od stalnog podsjećanja.

Ali ne mora se svaki razgovor dogoditi baš u trenutku kada si ljuta ili razočarana. Ponekad će biti korisnije kratko reći što sada treba napraviti, a kasnije se vratiti onome što se dogodilo. Kada se oboje smirite, lakše ćete razgovarati o tome gdje je zapelo i što sljedeći put možete pokušati drukčije.

Možda ćeš pritom primijetiti i nešto o sebi. Da te djetetovo zaboravljanje posebno uznemiruje, da ti je teško kada ne posluša odmah ili da se bojiš kako nikada neće naučiti biti odgovorno. Takvi osjećaji mogu utjecati na način na koji reagiramo, pa je vrijedno ponekad ih prepoznati prije nego što nešto kažemo.

A ako si reagirala grublje nego što si željela, uvijek se možeš vratiti djetetu i priznati svoju pogrešku. Možeš reći: „Žao mi je što sam vikala. Bila sam ljuta jer ponovno nisi napravio ono što smo se dogovorili, ali nisam trebala tako razgovarati s tobom. I dalje očekujem da izvršiš svoju obvezu. Hajdemo vidjeti kako ćemo to sljedeći put bolje riješiti.”

Tako djetetu pokazujemo da je moguće biti jasan i dosljedan, a istovremeno poštovati osobu s kojom razgovaramo. Učimo ga odgovornosti i vlastitim primjerom, ne samo pravilima koja mu postavljamo.

Sljedeći put kada tvoje dijete ponovno kaže „Znam, mama”, a ipak ne napravi dogovoreno, pokušaj se zapitati: „Zna li ono samo što treba napraviti ili zna i kako to samostalno provesti?”

Možda ćeš otkriti da mu treba jasnija uputa, pomoć u planiranju ili podrška pri započinjanju. A možda će mu trebati da ostaneš dosljedna i očekuješ da napravi ono što već može. Što bolje upoznaš svoje dijete, lakše ćeš razlikovati te situacije i pronaći način na koji mu možeš pomoći.

Ako primjećuješ da si s vremenom postala osoba koja pamti, planira i provjerava gotovo sve umjesto djeteta, pročitaj i Kako pomoći djetetu da počne voditi računa o svojim obvezama?

A ako se velik dio teškoća vrti oko kašnjenja, procjene vremena i stalnog zadnjeg časa, možda će ti pomoći tekst Zašto sve mora biti u zadnji čas?

U programu Drž’ se, mama, nisi sama! zajedno promišljamo upravo ovakve svakodnevne situacije. Učimo bolje razumjeti što stoji iza djetetova ponašanja, prepoznati koje vještine treba razvijati i pronaći načine kako ga voditi prema većoj odgovornosti i samostalnosti, uz jasna očekivanja, razumijevanje i poštovanje.