Kažeš mu da opere zube. Ne dogodi se ništa. Ponoviš još jednom, pa još jednom, i negdje nakon četvrtog ili petog puta već osjetiš kako ti raste nervoza. „Pa koliko puta ti ja to moram reći?” Vjerujem da ti je ova situacija dobro poznata. Posebno kada se radi o nečemu što ti izgleda sasvim jednostavno: oprati zube, pokupiti stvari sa stola, obući se ili krenuti pisati zadaću. Dijete zna što treba napraviti, o tome ste već puno puta razgovarali, a ti ga ponovno moraš podsjećati. I u jednom trenutku počneš se pitati zašto te jednostavno ne posluša prvi put.
Možda je dio odgovora u načinu na koji mu dajemo upute, a možda mu je zaista teško napraviti ono što od njega tražimo. Često se te dvije stvari i isprepliću. Zato bih voljela da zajedno malo bolje pogledamo što se događa između trenutka kada djetetu nešto kažemo i trenutka kada očekujemo da to napravi.
Čuje li dijete doista ono što mu govoriš?
Puno toga u roditeljstvu radimo gotovo automatski. Dok pripremaš ručak, kažeš djetetu da pospremi tenisice. Iz druge sobe podsjetiš ga da opere zube, a dok tražiš ključeve, govoriš mu da uzme torbu. Ti znaš da si mu nešto rekla i očekuješ da će to napraviti. Ali dijete možda u tom trenutku nije ni usmjerilo pažnju na tvoje riječi. Posebno se to može događati kod djece koja imaju teškoće s pažnjom. Ako je dijete zadubljeno u igru, razgovor ili neku drugu aktivnost, možda neće odmah primijetiti da mu se obraćaš. Zato ponekad puno znači da mu priđeš, uspostaviš kontakt i tek onda jasno kažeš što očekuješ. Ne trebaš od svakog podsjetnika raditi poseban postupak, ali vrijedi provjeriti imaš li njegovu pažnju prije nego što mu daš uputu. Možda ćeš kod sebe prepoznati i nešto drugo. Kada jako želiš da dijete nešto napravi, počneš puno objašnjavati. Kažeš što treba napraviti, zatim zašto je to važno, podsjetiš ga što ste se jučer dogovorili i na kraju još nekoliko puta ponoviš isto. Želiš da dijete razumije, ali u tolikoj količini riječi ono ponekad izgubi upravo onu informaciju koja mu je potrebna.
Umjesto dugog objašnjavanja, pokušaj reći jednostavno: „Molim te, stavi tenisice na mjesto.” Zatim mu daj trenutak da reagira i prati što se događa. Ako vidiš da te nije čulo, ponovno privuci njegovu pažnju. Ako je razumjelo, ali ne kreće, možda trebaš otkriti što ga u tome zaustavlja. Vrijedi razmisliti i o tome koliko često tijekom dana nešto ispravljamo. „Nemoj tako.” „Pazi.” „Makni to.” „Požuri.” „Opet si ostavio stvari.” Kada dijete stalno sluša naše upute i upozorenja, može mu postati teško usmjeriti pažnju na ono što je u određenom trenutku zaista važno. Možda ćeš već danas primijetiti da neke upute izgovaraš usput, da previše objašnjavaš ili da ulaziš u pregovore oko stvari koje su zapravo već dogovorene. Takva opažanja mogu ti pomoći da promijeniš način komunikacije, bez potrebe da odjednom mijenjaš sve svoje navike.
A što ako te čuje, ali ipak ne napravi?
Ovdje dolazimo do drugog dijela priče, posebno važnog za djecu koja imaju teškoće s pažnjom i izvršnim funkcijama. Nama odraslima rečenica poput „Idi pisati zadaću” zvuči kao jedna jednostavna uputa. Dijete ju je čulo, zna što je zadaća i očekujemo da će otići za stol i početi raditi. Međutim, između tvoje rečenice i trenutka kada dijete stvarno započne događa se puno više nego što na prvi pogled vidimo. Dijete treba zadržati uputu u glavi, prekinuti ono što trenutno radi i usmjeriti pažnju na novu aktivnost. Zatim treba otići do radnog mjesta, pripremiti stvari, odlučiti od čega će krenuti i započeti zadatak. Nakon toga treba uspjeti zadržati pažnju dovoljno dugo da posao dovrši. Sve su to mali koraci koji se nama često čine kao jedna cjelina. Za njihovo izvršavanje važne su izvršne funkcije, odnosno vještine koje nam pomažu pamtiti informacije potrebne za zadatak, planirati, organizirati se, upravljati pažnjom i vlastitim ponašanjem. Djeca s ADHD-om često imaju teškoće upravo u tim područjima, iako se slične poteškoće mogu pojaviti i kod druge djece.
Zato je moguće da tvoje dijete zaista zna što treba napraviti, ali ne uspijeva samostalno prijeći s namjere na izvršavanje zadatka. Možda je putem zaboravilo uputu, možda mu je teško prekinuti igru ili je došlo do stola, ali ne zna odakle početi. A možda se pokrenulo, no nešto mu je usput odvuklo pažnju.
Kada ne prepoznaješ gdje je zapelo, lako ti izleti: „Pa koliko sam ti puta rekla?” Ili: „Zar je tako teško napraviti jednu običnu stvar?”
Znam koliko može biti teško ostati strpljiva kada istu uputu ponavljaš već peti put. Ali ako dijete ima teškoću s pamćenjem uputa, započinjanjem zadatka ili prebacivanjem pažnje, dodatno ponavljanje samo po sebi neće ga nužno naučiti kako da to sljedeći put napravi samostalnije.
Ako kod svojeg djeteta često vidiš da zna što se od njega očekuje, ali to ipak ne uspijeva napraviti, možda će ti pomoći i tekst Zašto dijete zna što treba, ali ipak ne napravi?
Prije nego što ponoviš, pokušaj otkriti gdje je zapelo
Sljedeći put kada djetetu daš uputu, pokušaj ne požuriti odmah s novim podsjetnikom. Primjerice, kažeš mu: „Molim te, pokupi svoje stvari sa stola.” Pričekaj trenutak i promatraj što će se dogoditi. Je li te uopće čulo? Je li krenulo prema stolu, ali ga je nešto usput zaokupilo? Je li uzelo jednu stvar pa zaboravilo što još treba napraviti?
Možda ćeš primijetiti da stoji pred neredom i ne zna odakle početi. Tada mu možeš pomoći pitanjem: „Što bi mogao prvo pospremiti?” Ako ne zna, ponudi mu dvije mogućnosti. A ako je već krenulo, ali mu pažnja stalno odluta, možda će mu trebati kraća uputa ili podsjetnik na ono što je započelo.
Važno je da takvim promatranjem pokušavaš bolje upoznati svoje dijete. Kada prepoznaš što mu otežava izvršavanje zadatka, lakše ćeš odlučiti kako mu pomoći. Pritom nastoj pružiti baš onoliko podrške koliko mu treba, ostavljajući mu priliku da samo napravi ono što već može.
Naravno, neće svako neizvršavanje upute biti povezano s teškoćama izvršnih funkcija. Ponekad dijete jednostavno ne želi prekinuti zanimljivu aktivnost ili pokušava izbjeći obvezu koja mu se ne sviđa. I tada mu trebaju jasna očekivanja i tvoja dosljednost. Ali prije nego što zaključiš da te ne želi poslušati, vrijedi provjeriti razumije li uputu i ima li vještine potrebne da je izvrši.
Razumjeti zašto dijete ne napravi ono što tražimo ne znači odustati od očekivanja da to napravi. Želimo ga učiti odgovornosti, suradnji i izvršavanju obveza, čak i onda kada mu se nešto ne radi. Ako ima ADHD ili druge teškoće, možda ćemo mu trebati pružiti drukčiju podršku, ali vrijednosti prema kojima ga vodimo ostaju iste.
Kako pomoći, a da ne moraš stalno podsjećati?
Možda si se već navikla da djetetu govoriš svaki sljedeći korak. „Obuci pidžamu. Operi zube. Stavi odjeću u košaru. Pripremi stvari za sutra.” I tako iz večeri u večer. Pritom lako postaneš osoba koja pamti cijelu rutinu i vodi dijete kroz nju, iako bi ono neke dijelove već moglo pokušati preuzeti.
Za početak odaberi jednu situaciju u kojoj se stalno ponavljaju iste upute. Primjerice, večernju rutinu. Zajedno s djetetom dogovori što sve treba napraviti i kojim redoslijedom. Ako mu je teško zapamtiti više koraka, možete ih zapisati ili prikazati slikama na mjestu gdje će ih lako vidjeti.
Prvih nekoliko dana možda ćeš trebati prolaziti rutinu zajedno s njim. Kasnije, umjesto da govoriš svaki korak, možeš pitati: „Pogledaj što ti je sljedeće.” Ako dijete već zna pročitati popis i koristiti ga, prepusti mu da samo provjerava što je napravilo. Tako postupno uči koristiti podršku koja mu pomaže da bude samostalnije.
Pritom nemoj očekivati da će napredak uvijek biti jednak. Jedne večeri možda će se samo sjetiti gotovo svega, a druge će mu ponovno trebati više tvoje pomoći. Posebno kada je umorno, uznemireno ili je iza njega zahtjevan dan. Promatraj što tijekom vremena sve bolje uspijeva i prema tome prilagođavaj svoju pomoć.
Možda ćeš u tim situacijama trebati vježbati i vlastito strpljenje. Kada znaš da bi nešto mogla napraviti umjesto djeteta za pola minute, nije uvijek lako čekati da se ono snađe. Ali ako procijeniš da već ima potrebnu vještinu, ponekad mu je korisnije dati još malo vremena nego odmah uskočiti.
Što se događa s tobom dok po peti put ponavljaš isto?
Htjela bih se na kraju malo vratiti i na nas mame. Jer dok dijete pokušava napraviti ono što smo mu rekle, često se nešto događa i u nama. Možda kasnite, možda si umorna ili te čeka još puno obveza, a dijete se nikako ne pokreće. Osjetiš kako ti raste nervoza i kroz glavu ti prođe: „Opet sve moram ja!”
A možda te posebno zabrinjava pomisao kako će se jednog dana snaći ako ga sada moraš podsjećati na svaku sitnicu. I taj strah može utjecati na tvoju reakciju. Umjesto da promatraš što djetetu treba, možda počneš više požurivati, objašnjavati ili preuzimati.
Mislim da nam upravo takve svakodnevne situacije mogu puno otkriti i o nama samima. Možda ćeš primijetiti da ti je teško kada dijete nešto ne napravi odmah ili da te posebno uznemiruje kada se stvari ne odvijaju prema planu. A možda ćeš prepoznati da ponekad govoriš više nego što je potrebno, jer se bojiš da te dijete inače neće poslušati.
Tada vrijedi zastati i razmisliti kako želiš reagirati. Možeš jasno reći što očekuješ, ostati dosljedna i pritom razgovarati s djetetom s poštovanjem. Ako si već povisila glas, možeš to priznati i pokušati drukčije, bez odustajanja od onoga što dijete treba napraviti.
Za početak ne moraš mijenjati sve svoje upute i podsjetnike. Odaberi jednu situaciju koja se kod vas često ponavlja. Sljedeći put pokušaj najprije pridobiti djetetovu pažnju, dati mu jasnu uputu i zatim promatrati gdje zapinje. Možda ćeš otkriti da je dovoljno drukčije mu se obratiti, a možda ćeš prepoznati vještinu koju još treba razvijati.
I baš bih voljela da ti nakon ovog teksta ostane jedno pitanje:
„Je li moje dijete čulo što sam rekla i što mu sada treba da to uspije napraviti?”
To ti može pomoći da sljedeći put, umjesto još jednog ponavljanja, odabereš način koji će ga postupno učiti većoj samostalnosti.
Ako primjećuješ da si s vremenom postala osoba koja pamti, organizira i provjerava gotovo sve djetetove obveze, možda će ti pomoći i tekst Kako pomoći djetetu da počne voditi računa o svojim obvezama?
A ako se stalno ponavljanje uputa, teškoće s pažnjom i svakodnevne obveze pretvaraju u česte sukobe, upravo se takvim situacijama bavimo u programu Drž’ se, mama, nisi sama!
U programu zajedno promišljamo što stoji iza djetetova ponašanja, koje vještine treba razvijati i kako mu pomoći da postupno preuzima više odgovornosti. Pritom učimo prepoznati i vlastite reakcije, kako bismo dijete mogle voditi s više razumijevanja, jasnoće i sigurnosti.