Tebi koja po peti put govoriš: „Ajde, molim te, sjedni da konačno krenemo sa zadaćom”, a dijete još uvijek nešto traži, mora popiti vode ili ti baš sada ima nešto jako važno za ispričati.
Tebi koja, kad napokon sjednete i krenete raditi, počneš objašnjavati zadatak, a dijete te prekine na pola rečenice: „Znam, mama, znam!” I onda napravi potpuno krivo jer te zapravo nije ni saslušalo do kraja.
Tebi koja već unaprijed znaš da će na rečenicu „Vrijeme je za zadaću” krenuti pregovori, raspravljanje, ljutnja i barem deset razloga zašto baš sada ne može.
Tebi koja gledaš kako dijete bez problema riješi nekoliko zadataka, a onda odjednom počne preskakati upute, brzati i griješiti u stvarima koje zna. I više ne znaš trebaš li ga zaustaviti, pustiti ili ponovno sve objasniti.
Tebi koja si shvatila da zadaća ide dok sjediš pokraj njega, ali čim ustaneš nešto obaviti, prestaje i pisanje. Vratiš se nakon pet minuta, a dijete je još uvijek na istom zadatku.
Tebi koja nakon sat i pol sjedenja za stolom pogledaš u bilježnicu i shvatiš da ste napravili zadaću za koju bi realno trebalo dvadesetak minuta. A još te više iscrpljuje pomisao da vas sutra čeka gotovo ista priča.
Tebi koja u vlastitoj kući hodaš po jajima i stalno smišljaš kako pridobiti dijete da sjedne i napiše zadaću, a da sve ponovno ne završi prepirkom.
Tebi kojoj je domaća zadaća postala izvor svakodnevnog natezanja.
Ali i tebi kod koje teškoće možda nisu toliko izražene, no pisanje zadaće svejedno oduzima previše dragocjenog vremena koje biste mogli provesti na neki ljepši način.
Voljela bih ti reći nešto što bih i sama voljela da je meni netko rekao puno ranije. Stvari se neće nužno promijeniti ako se još malo više potrudiš, budeš još strpljivija ili uspiješ ostati smirena u svakoj situaciji.
Teško je ostati smirena kada iz dana u dan ulažeš toliko energije u nešto što se stalno ponavlja. Posebno kada vidiš da tvoje dijete može puno više od onoga što na kraju uspijete napraviti. Zato bih voljela da danas zajedno pogledamo malo širu sliku. Ne samo što se događa dok dijete sjedi za stolom, nego i sve ono što prethodi pisanju zadaće, što se događa kada stvari krenu loše i kako se cijela ta priča odražava na vaše poslijepodne.
Ponekad problem počinje puno prije nego što dijete sjedne za stol
Zamisli da je tvoje dijete upravo došlo iz škole. Iza njega je nekoliko sati tijekom kojih je trebalo pratiti nastavu, sjediti, slušati upute, prilagođavati se pravilima, surađivati s drugom djecom i nositi se sa svim malim frustracijama koje školski dan donosi. Možda je u školi bilo sasvim dobro. Učiteljica čak kaže da je surađivalo i uredno izvršavalo zadatke. A onda kod kuće, čim spomeneš zadaću, počne negodovanje.
Naravno, ponekad dijete jednostavno želi nastaviti nešto što mu je zanimljivije. Ali vrijedi se zapitati i koliko mu je energije ostalo za još jedan zahtjev. Primjerice, jedno će dijete najbolje funkcionirati ako nakon škole nešto pojede, kratko se odmori i odmah napiše zadaću. Drugome će trebati dulji predah, izlazak van ili prilika da se malo kreće. Treće će se, ako zadaću ostavi za večer, toliko umoriti da će mu i jednostavan zadatak postati pretežak.
Zato ne postoji jedan raspored koji odgovara svakom djetetu. Ono što ti možeš napraviti jest nekoliko dana promatrati kada tvoje dijete najlakše surađuje, a kada najčešće dolazi do otpora. Ako se gotovo svaki dan sukobljavate odmah nakon škole, možda vrijedi isprobati drukčiji početak poslijepodneva. I pritom ne trebaš svaki dan iznova pitati: „Kad bi ti danas pisao zadaću?” Djeci kojoj su prijelazi između aktivnosti teški često više odgovara predvidljiv dogovor.
Koliko puta dnevno zapravo pregovarate o zadaći?
Jedna od stvari koje posebno iscrpljuju roditelje jest to što se oko zadaće stalno ponovno odlučuje. „Hoćeš sad?” „Još pet minuta.” „Dobro, ali onda stvarno krećemo.” Prođe pet minuta. „Ajde, sad smo se dogovorili.” „Ali samo da završim ovo!”I tako nekoliko puta, sve dok već oboje niste ljuti.
Možda bi vam pomoglo da dogovor o zadaći prestanete donositi svaki dan u trenutku kada je treba napisati. Odaberite miran trenutak, primjerice tijekom vikenda, i razgovarajte o tome kada je najpametnije pisati zadaću. Dijete može sudjelovati u dogovoru, ali to ne znači da je svaki termin jednako prihvatljiv ili da zadaća postaje neobvezna. Možeš reći nešto tipa: „Primijetila sam da se svaki dan posvađamo prije nego što uopće počneš pisati. Htjela bih da to promijenimo. Hajdemo vidjeti kada ti je najlakše pisati zadaću i što ti treba prije toga.”
Zajedno možete dogovoriti jednostavan redoslijed: dolazak iz škole, ručak, vrijeme za odmor ili igru, zadaća. Ako djetetu pomaže, taj raspored može biti i vidljivo zapisan. Naravno, dogovor neće značiti da dijete više nikada neće negodovati. Ali sada više ne morate svaki dan ispočetka raspravljati o tome hoće li se zadaća pisati. Možete se vratiti onome što ste zajedno dogovorili i vidjeti treba li taj dogovor s vremenom prilagoditi.
Što kada natezanje ipak počne?
Dogovorili ste vrijeme. Dijete zna što slijedi. I svejedno kaže: „Neću!” Ovdje je važno razlikovati dvije situacije. Ponekad dijete negoduje, ali ipak može napraviti ono što se od njega očekuje. Tada nije potrebno ulaziti u dugu raspravu niti ga uvjeravati da mu zadaća zapravo neće biti teška. Možeš sasvim jednostavno reći: „Znam da bi radije nastavio igru. Sad je vrijeme za zadaću.” A ponekad vidiš da je dijete toliko uznemireno, umorno ili frustrirano da u tom trenutku uopće ne može surađivati. Tada inzistiranje na trenutačnom izvršavanju zadatka može samo dodatno pogoršati situaciju.
To ne znači da odustajete od zadaće. Možda trebate nekoliko minuta predaha, tvoju pomoć da se smiri ili drukčiji način rada. Važno je da ne pokušavaš usred najveće ljutnje održati razgovor o odgovornosti, školskim obvezama i tome kako će jednoga dana morati samostalno učiti. Za takve razgovore bit će prilike poslije.
U trenutku kada je dijete uznemireno, pokušaj zadržati kratke i jasne upute. Kad se situacija smiri, možete razgovarati o tome što je bilo teško i što biste sljedeći put mogli napraviti drukčije. I još nešto: ako se isti sukob ponavlja gotovo svaki dan, vrijedi ga prestati promatrati kao izdvojeni događaj. To je znak da vam trenutni način rada možda ne odgovara i da trebate nešto promijeniti u samoj rutini.
Kada zadaća traje predugo, nemoj gledati samo je li napisana
Ovo mi je posebno važno. Ako dijete svakodnevno provede sat i pol ili dva nad zadaćom koja bi, prema očekivanjima, trebala trajati puno kraće, nemoj jedino mjerilo uspjeha postaviti na to je li na kraju sve završeno. Pogledaj što se tijekom tih sat i pol događalo.
Koliko je vremena stvarno pisalo? Koliko ste vremena potrošili na pripremu, pregovaranje, traženje pribora, prekide i ponovno vraćanje zadatku? Je li problem bio u razumijevanju gradiva, samom pisanju ili održavanju pažnje? Je li dijete radilo uz primjerenu pomoć ili si ga cijelo vrijeme morala voditi kroz gotovo svaki korak? Odgovori na ta pitanja pomoći će ti da prepoznaš što treba mijenjati.
Ako vidiš da dijete nakon određenog vremena postaje toliko umorno da radi sve više pogrešaka, možda mu treba drukčiji raspored rada i odmora. Ako se dugo zadržava na zadacima koje ne razumije, možda mu treba dodatno objašnjenje gradiva. A ako količina zadaće redovito prelazi ono što dijete može izdržati uz razumnu podršku, važno je razgovarati s učiteljicom. Ponekad je korisnije učiteljici konkretno opisati da dijete kod kuće za pet zadataka treba sat vremena, nego samo reći da ne voli pisati zadaću.
Zadaća nam, između ostalog, može pokazati što je dijete usvojilo i gdje mu još treba pomoć. Ako je njezino pisanje svakodnevno povezano s velikim iscrpljivanjem i sukobima, taj podatak također zaslužuje našu pažnju.
Ne mora cijelo poslijepodne biti podređeno zadaći
Kada dijete ima teškoće sa školskim obvezama, lako se dogodi da zadaća zauzme puno više prostora nego što smo planirali. Prvo je pokušavamo započeti, zatim je pišemo, pa provjeravamo, ispravljamo i razgovaramo o tome zašto je sve toliko trajalo. A kada napokon završi, više gotovo da nema vremena za nešto drugo. To s vremenom može promijeniti i način na koji dijete doživljava tebe. Umjesto razgovora o tome što mu se dogodilo u školi, zajedničke igre ili običnog druženja, velik dio vaše komunikacije počinje se vrtjeti oko obveza. Zato je dobro da zadaća ima svoje mjesto u danu, ali i da ostatak obiteljskog života ne postane njezin produžetak.
To ne znači da ćemo zanemariti školske obveze. Znači da ćemo pokušati pronaći održiv način na koji će ih dijete izvršavati, uz pomoć koja mu je potrebna, a da pritom ostane vremena i za odmor, kretanje, prijatelje i odnos s tobom. Možda za početak nećete uspjeti promijeniti mnogo toga. Ali već i odluka da ovaj tjedan promatraš koliko vremena odlazi na pregovaranje, a koliko na stvaran rad, može ti pomoći da vidiš gdje se krije prostor za promjenu.
Od čega možeš krenuti već danas?
Ne bih voljela da nakon čitanja ovog teksta imaš osjećaj da sada moraš promijeniti cijeli raspored svojeg djeteta. Radije odaberi jednu stvar koja vam trenutno najviše otežava poslijepodne. Ako svaki dan dugo pregovarate oko početka zadaće, pokušajte dogovoriti predvidljiv termin i način na koji ćete prijeći s igre na rad.
Ako dijete redovito sjeda za stol iscrpljeno, nekoliko dana promatraj kako se mijenja njegova spremnost za rad ovisno o tome kada piše zadaću.
Ako se sukobi najčešće događaju kada ga ispravljaš, obratite pozornost na to kako razgovarate o pogreškama i treba li način pružanja pomoći prilagoditi.
I daj toj promjeni dovoljno vremena da možeš procijeniti pomaže li vam. Ne mora sve funkcionirati već prvog dana. Važno je primijetiti što je bolje, što još uvijek ne ide i što bi sljedeće vrijedilo pokušati.
U konačnici želimo da dijete nauči izvršavati svoje obveze, ali i da pisanje zadaće prestane svakodnevno uzimati toliko vremena, energije i mira vašoj obitelji.
Kako smanjiti natezanje oko zadaće i pomoći djetetu da postane samostalnije?
Ako si se prepoznala u ovim situacijama i voljela bi jasnije razumjeti što tvojem djetetu otežava pisanje zadaće, pozivam te na online radionicu „Zadaća bez natezanja”.
Kroz dva susreta, 21. i 28. listopada, bavit ćemo se konkretnim situacijama iz svakodnevnog života. Naučit ćeš bolje prepoznati gdje tvoje dijete zapinje, kako mu pomoći s organizacijom, pažnjom i započinjanjem zadataka te kako postupno razvijati njegovu samostalnost, a da ti pritom ne moraš neprestano podsjećati, požurivati i provjeravati.
Želim da nakon radionice možeš s više sigurnosti procijeniti što tvoje dijete trenutno može samo, gdje mu je pomoć potrebna i na kojoj je jednoj vještini najbolje početi raditi.
Saznaj više o radionici „Zadaća bez natezanja” i prijavi se
S ljubavlju i uvijek blizu,
Tereza ♥